Moj Pinklec

Most za dvije obale
jedne rijeke
kao ruke u zagrljaj spojene,
kao daljine mislima dodirnute,
kao tišine ljubavlju čitane,
kao isti tok jedne rijeke,
kao mostovi za snove
koje gradimo uvijek ispočetka.

I kada bure zapušu i polome grane,
kada vjetar fijuče kroz šupljine u tijelu,
kada sol , kiša i tuča ostavljaju duboke brazde u kori
i one još dublje, a nevidljive, u duši
drvo je i onda lijepo
ili je još ljepše , nego prije , upravo zbog svega toga,
pa zrači ljepotom, mudrošću, postojanošću, oprostom.
Baš kao i neki ljudi.

Želim biti mekani jastuk prepun lijepih snova za tvoj san
i ona dekica topla u koju se zamataš kada je dan tmuran, a tijelo umorno.
Želim biti i onaj zeleni povjetarac koji te obavija mirisom šume i livada,
i ona ruka koja ti nježno tetovira ispod kože naša imena,
ali i ona čvrsta kojom u zajedničkom stisku radimo slalom kroz prepreke.
Želim biti ona iskra koja pali plamen koji polako i dugo tinja i grije nam srca.
Želim biti sve ono što si ti meni, pa i više,
želim biti ljubav.

volio si, voliš je još
izgubio si je, tuguješ još,
ali svakim danom, godinom,
dodaješ boje toj ljubavi
i ona postaje sjajnija blještavija, ljubavnija,
onakva u kakvu bi želio da se razvila.

izgubio si, ali si i sretnik,
jer koliki to nisu nikada imali
ali svakim danom, godinom
otkrivaju sve veče i veče tamne mrlje
preko nečeg što je možda moglo biti.

volio si je, voliš je još
i zapravo je nikada nisi izgubio.

“Mudar čovjek traži sve u sebi,
budala u drugome.”
Konfucije

Ja sam budala koja traži dijelove sebe u drugima,
podudarnosti, sličnosti, istosti.
Ali zato je moje srce mudro
ono, ne traži već,
zna da su svi koje volim u njemu, u meni.