Moj Pinklec

Oprostim ti
to kaj nisi f sebi začutil kulike te nucam,
kulike mi faliju tvoja jakost, mir i smeh,
moja roka f tvoji, ono tvoje „ se bu dobro „
i ona tvoja zelena šalica z vročo čokolado.

Oprostim ti
i nepovedanu pripovetku
i fse parne i neparne dneve,
al ti nemrem oprostiti to
kaj si me za se vezal z nucanjem,
z fsim farbami sunca i smeha,
z ono jako veru da je fse dobro,
s tim da mi fališ gda nisi tu.

Ma, ne mi veruvati, lažem,
pak znaš da lažem navek gda me boli
i gda se delam jakšom neg sam
i gda mi fališ puno jakše nek to pokažem
i da sam ti i onak zdavna oprostila.

De, dodaj mi tu zelenu šalicu.

Dodirnuta ljepotom
čistog netaknutog jutra
nevinog u svome rađanju
raskošnog u svom osmijehu
u bisernim kapima sačuvanim na nitima
razvučenima u dubini kaktusa.

Dodirnuta ljepotom
čiste netaknute istine
nevine u svojoj poniznoj ljepoti
raskošne u svome davanju
sačuvane u dubini tvoje duše
i riječima razvučenima od tebe do mene.

Dodirnuta ljepotom istine
dodirnuta tobom.

pa što ako me boliš
ni prva ni posljednja bol
u nizu boli i rana
koje vidam sama

moja će bol prestati
zaliječiti ću je
odbolovati
kao i sve ostale boli i rane

i biti ću jača
možda bez dijela sebe
ali jača
spremnija na nove bitke

a hoćeš li i ti
jer ne možeš boljeti drugoga
a da ne boliš sebe
nikada

Tebi je baš stalo
baš ti je stalo do obične ruže,
a nisi Mali Princ,
ali pripitomljuješ ruže, ptice, pse,
mačke , konje i napose ljude.
Gradiš kaveze od ljubavi i slobode
da ovca ne pojede ružu
da ptice slobodno lete i pjevaju,
mačke i psi iz iste zdjelice jedu,
da ljudi od konja uče čistoću.
Tebi je baš stalo,
baš ti je stalo do obične ruže,
do običnih stvari koje taknute ljubavlju
pretvaraš u posebne, propitomljene, jedine.
Tebi je baš stalo,
a nisi Mali Princ,
Ti si Veliki dječak koji nije želio odrasti,
koji se nije odrekao dara pripitomljavanja
i kojem je baš stalo
do jedne obične ruže.