Moj Pinklec

Ne piše mi se.
Neki osobni razlozi,
ali, jedno veliko HVALA vama koji mi dajete snagu.

Lijepi pozdrav ,
čuvajte se , volim vas !

Kažu da vrijeme liječi,
da daje jasniju sliku,
da je jutro pametnije od večeri,
kažu,
a ja im vjerujem,
iako smo mi iznimka.
Kod nas vrijeme nije liječilo,
jedino je bilo mudro
i pokazalo da već dugo nismo mi
(ako smo ikada i bili ),
da smo sve dalje i dalje od nas,
da su šutnje sve duže i sve praznije
i da smo odavno izgubljeni
u vremenu, u zajedničkom postojanju.

Spava grad.

Samo ptice svojom pjesmom navješćuju dan
i tek poneki auto koji projuri ulicom.

Spavaš li i ti
ili budan osluškuješ jutro
sretan što je još jedan dan pred tobom ?
Budim li te svojim mislima
remetim tvoj san
ili sveto osluškivanje jutra
uz molitvu za lijep i miran dan ?

Zaustavljam misli
i vraćam ih na spavanje
da ne remete svetost trenutka.

Sunce se probija
kroz plavosivi oblak.

Poželim ponekad da mogu kao ti
podići sidro i otploviti,
ne javiti se nikome i nestati,
ne imati vremena ni za koga osim za sebe,
zaboraviti i sve izbrisati,
biti sama i nestati.
Poželim ponekad, ali samo na tren,
jer
ja mogu otploviti,
ali se moram u luku vratiti.
Ja mogu i nestati
ali samo sa onima koje volim.
Mogu ponešto zaboraviti,
ali ne i obrisati u sebi,
jer obrisala bih onda sve radosti
i sve tuge koje su me brusile,
kroz koje sam postajala čišća,
sve one prijatelje koje volim,
a ljubav se ne briše nikada.
Poželim ponekad da mogu kao ti,
poželim na tren,
ali uvijek, baš uvijek, želim biti kao ja.

Jednostavno mi nedostaješ
i jednostavno te trebam
kao sunce u danu punom magle,
kao zlatne i rumene boje jesenskom lišću,
kao melem rani koja boli,
kao san u neprospavanoj noći,
kao putokaz na neoznačenom putu,
kao svjetlo u mraku,
kao….
Ma, jednostavno mi nedostaješ
onako kako ti meni znaš nedostajati.