četvrtak, 31.01.2013. Moj pinklec Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. Dobila sam ga na dar. U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji. A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj.... U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira..... U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom. Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.
foto by ZDENKO
…. piši mi,
znat ćeš da ću pročitati,
znat ćeš da ću misliti,
znat ćeš da neću imati što reći,
znat ćeš da ću (su)osjećati,
znat ćeš da ću šutjeti (prema drugima),
zato piši što god ti padne na pamet….
Neka ti dragi Bog da snage, snage i snage
mila moja molim za tebe i ….
Ingrita Ivanišević
Zimsko jutro u Povljani,
a ja sam željela proljeće,
jedno sasvim obično proljeće
u kome će biti zdravlje i bezbrižnost
u kome ću moći promatrati ptice muljatorice.
Ali želje su jedno, a život ti donese nešto drugo (jbg).
Bože, želje mi znaš, vjerujem u Tebe!
Kad potrošimo suze
ostaje nam osmijeh.
Mladen Božičević
dodatak :
Magičan trenutak na kraju dana je onaj
kada sa sebe skinemo svoje misli i odjenemo se snovima
foto by Zdenko, Flickr
PJESMA URUŠENIH KROVOVA
Vidovići , Lubenice , Grmov ,
Stivan , Osor, Orlec i Kunčići
I ostala pusta mjesta našeg škoja
Koljevke su od davnina
Ribara, težaka, mornara i pomoraca.
A danas mir…, tišna…,
Sjećanja i ponos na te vrle ljude.
Škole u kojima smo učili
Pisati kose crte i prva slova
Prazne zovu učenike svoje.
A mi? Mi smo stari, umorni
Ili nas više nema.
Urušeni krovovi starih kuća,
Križevi na seoskim grobljima,
Portuni bez vrata
I ponistre bez škura … tipke su klavira
Na kojima olujni vjetrovi skladaju
Glazbu nade, vjere i ljubavi
A crkvica svete Ane zaštitnice Vidošćana
Još uvijek otvorenih vrata
Stpljivo čeka vjernike svoje.
Navrati i ti slučajni prolazniče
Jer ovdje za sve ljubavi ima.
U Martinšćici 10.07 2016.
Jakov. Kurtović
tebi je bilo sasvim svejedno
dok sam ja noćima čuvala ti snove
po čelu ti lijepila tajna sazvježđa želja
i čuvala te ispod svojih trepavica
tebi je bilo sasvim svejedno
tko te noćima čuva, sve dok si čuvan
čije su to zvijezde po tebi, sve dok sjajiš
ispod čijih si trepavica, sve dok mirno spavaš
i u snu lutaš tuđim posteljama
tebi je bilo sasvim svejedno
dok sam te ja tražila u svakom oblaku
čuvala u kapljici rose i oblutku
biserila te u svakoj svojoj suzi
nosila te utisnutog u svoje dlanove
mazila te suncem i pjesmama od čežnje i želja
tebi je bilo sasvim svejedno
ti nikad nisi naučio prepoznati svjetlost
stopiti svoju sa drugom i pulsirati ritmom svemira
ti si se bojao tajne primanja i davanja
slobode vezivanja ljubavlju
tebi je bilo sasvim svejedno
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što sam nekada bila.
Uvjeri me
da je nebo i dalje plavo,
da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što ti i danas u tišinama vjeruješ.