četvrtak, 31.01.2013. Moj pinklec Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. Dobila sam ga na dar. U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji. A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj.... U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira..... U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom. Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.
volio si, voliš je još
izgubio si je, tuguješ još,
ali svakim danom, godinom,
dodaješ boje toj ljubavi
i ona postaje sjajnija blještavija, ljubavnija,
onakva u kakvu bi želio da se razvila.
izgubio si, ali si i sretnik,
jer koliki to nisu nikada imali
ali svakim danom, godinom
otkrivaju sve veče i veče tamne mrlje
preko nečeg što je možda moglo biti.
volio si je, voliš je još
i zapravo je nikada nisi izgubio.
“Mudar čovjek traži sve u sebi,
budala u drugome.”
Konfucije
Ja sam budala koja traži dijelove sebe u drugima,
podudarnosti, sličnosti, istosti.
Ali zato je moje srce mudro
ono, ne traži već,
zna da su svi koje volim u njemu, u meni.
Ti znaš da je važnejše davati
neg jemati
i da čim več drugemu daš
i sam več fsega maš.
Ti znaš i da je ona črna dušeča kmica
sam jena preplašena ftica,
da nigdar ne ostanemo sami ,
da se srce z ljubavi hrani,
da srce i oči otpreti treba
i da snaga man dojde z Neba.
Ti znaš, ti ni treba niš govoriti.
foto by Mladen Božičević
kada mi se ne piše,
kada su sve riječi premale
da u njih stane tuga,
mirenje sa neizbježnim,
moje svađe sa Bogom
i molitve da mi usliši želje,
tada mi pomažu prijatelji - “dekice”
i pogled na moje čaplje
Moja si topla i meka dekica
satkana od tisuću malih sunaca, snova i lijepih želja,
u koju se zamatam kad sam tužna i ranjiva.
Čudesne su te dekice,
nevidljive, a tako moćne.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što sam nekada bila.
Uvjeri me
da je nebo i dalje plavo,
da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što ti i danas u tišinama vjeruješ.