četvrtak, 31.01.2013. Moj pinklec Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. Dobila sam ga na dar. U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji. A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj.... U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira..... U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom. Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.
ako prođeš mojom ulicom
zastani kod klupe
i pogledaj krošnju iznad nje
kako je svećano odjenuta
ako prođeš mojom ulicom
prolazi tiho
da ti ne čujem korake
i ne osjetim dah
ako prođeš mojom ulicom
učini to noću
tada će me manje boljeti
otisci tvojih stopa
ako prođeš ….
kada sam bježala
bio si tu
kada sam te tjerala
bio si tu
kada sam ostala tu
ti si nestao
On je jedan mačor premazan svim mastima, uglavnom u pozitivnom smislu.
Ponekad samo, onda kada je siguran da nitko ne vidi, postaje malo mače koje ne zna da li bi dozvolilo da ga se mazi, ili bi ogrebao ruku koja ga želi pomaziti, jer ipak je on gazda.
U toj dvojbi odabire rješenje za koje je uvjeren da je srednje i jedino pravilno.
U psihologiji ljudi to se zove pasivna agresija, kod mačora-mačića ne znam.
Odabrao je biti tu, kao nezainteresirano sjediti na pragu, neda se maziti, ne grebe, ne prede i kažnjava svojom šutnjom, jer, on je tu, sjedi na pragu i sve je OK.
I tako malo mače, kada ga nitko ne gleda, igra igru velikog mačora ne shvaćajući da su igre velikih mačora , gotovo uvijek, na njihovu štetu.
pomaknute su kazaljke na satovima.
samo si ti ostao na istom mjestu, u meni
Tako mi treba tvoja blizina
i toliko želim da to osjetiš.
Ne, ne trebaš mi čitati misli,
tek zaćutiti moju čežnju za tobom,
za sigurnošću i mirom koji mi daješ.
Poželim tada da si uz mene
da me barem mislima grliš,
sakriješ u sebi i čuvaš od svega.
Trebaš mi mnogo više no što misliš
i mnogo više no što ću ti to reči,
jer, ne želim da si tu zbog moje želje,
već da istu želju i ti u sebi ćutiš.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što sam nekada bila.
Uvjeri me
da je nebo i dalje plavo,
da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što ti i danas u tišinama vjeruješ.