Ne sjećam se više kada smo zaključali našu povijest i jesmo li zaključavali sobu po sobu, dan po dan, trenutak po trenutak….tek odjednom smo shvatili da je već davno kraj. Iza nas su zaključana vrata, kvaka i ključanica izjedeni hrđom.
Kad smo to prestali laštiti kvaku i milovati onu ukrasnu pletenicu uz njen rub i jesmo li to učinili istovremeno, ili smo naizmjence zaboravljali na kvaku ? A bila je tako lijepa, sjajna, glatka i pozivala je na dodire.
Ne, zaista se više ne sjećam , ali mislim da je to bilo sporo odustajanje od nas, tiho umiranje, jer inače bi pamtili bolan rez trenutka.
A, iza tih vrata ostala su sjećanja umotana u nježnost kao staklene kuglice za bor spremljene u kutije.
Nađemo se ponekad. Oboje znamo da onaj drugi još čuva ključ i da ponekad, sam u tišini, obiđe naša vrata i dodirne kvaku. Oboje znamo da ponekad u mislima preslagujemo kuglice i provjeravamo jesu li sve u kutiji.
U tišini ispijamo kavu, jer još se uvijek ćutimo bez riječi.
Odavno smo savladali tu vještinu.
I sa svakim gutljajem kave, svakom sekundom tišine , mi u sebi izvodimo rekvijem za naša zaključana vrata, za odsanjane snove , za našu prošlost.
