Nekada je pisala pisma.
Duga, topla, u koja je upredala svoje dane, osjećaje, dušu, čitavu sebe.
Voljela je to ponovno proživljavanje svega već proživljenog, to pretakanje u riječi i spoznaju koliko njemu znače ta pisma.
Osjećala je njegove drhtave ruke dok drži listove pisma, zadovoljni osmjeh na rubu usana i onu suzu kojoj nije dao da krene.
Nekada je voljela pisati pisma, a onda je jednog dana, bez ikakve najave, prestala. Prestala pisati pisma zauvijek.
I čemu najava kada je osjetila da je pismo ostalo neotvoreno, a u njemu je bila ona, čitav jedan svijet. Zarobljena u zatvorenoj koverti odustala je od svega, od njega, od pisanja, od njih. Zadržala je jedino sebe i kroz gornji desni ugao koverte, tamo gdje je ljepilo najslabije, provukla se van i nastavila živjeti.
Živjela je i stvarala svoj svijet pun svjetlosti, mašte, ljepote, čitanja i pisanja, ali nikada više pisama.
Vratio se mir, sve do jednog dana kada je u poštanskom sandučiću uz reklame i račune našla pismo. Od njega.
Otvoriti ili ne ?
Pročitati ili ne ?
Poslije toliko godina više ništa nije bilo važno, ali znatiželja se probudila iz dubokog sna, a ego se vrpoljio i protezao.
I, zašto sada ?
Sada kada su pisma samo sjećanja na davnu sebe, na davne njih, na davni bijeg iz zatvorene koverte ?
Premetala je pismo po rukama, pod jagodicama prstiju isčitavala emociju kojom je pisano, odvagivala sve za i protiv otvaranja koverte.
A, onda, vratila je pismo sa “primalac nepoznat “.
