Moj Pinklec

Bogek dragi,
lista ti pišem,
al of put te niš ne iščem.
Samo velko falu ti hočen dat
zato kaj imaš me rad,
zato kaj stiha živiš f meni,
kaj su mi puti od ljubavi narejeni
kaj me z svojim mirom ogrneš
da svoje strahe i brige f lepotu obrnem.
Bez tebe ja nebi več znala
i zato ti , Bogek moj, velko fala.

Nježno,
nježno me zagrli
i pusti tišinu neka priča.
U tišini da te dišem,
u oku ti se izgubim,
na dlanu nebo ostavim
i budem,
budem tvoja.
U tišini da me dišeš,
u venama mi se izgubiš,
u kosi krijesnicu ostaviš
i budeš,
budeš moj.
Nježno,
nježno me zagrli
i pusti tišinu neka priča.

Bio si moja kvadratna površina
svjetlećih krugova u svemiru nemira
i ona čvrsta nit za koju sam vjerovala da postoji,
da sam njome čvrsto vezana za zemlju,
da se njome mogu popeti do oblaka,
da mogu sa njom uvijek uloviti radost
i čvrsto vezati vrata nemira da ih vjetar ne otvori.
Bio si, ili sam te izmislila,
gledajući svjetlosne krugove u kvadratu vremena
isprepličući niti od mene do neba,
od mene do sebe dok sam plijevila svoje korijenje
i nemire pretvarala u oblačke mira.
Bila sam svoja kvadratna površina
koja je sama sebe porađala u svjetleće krugove svemira,
a povjerovala da si to bio ti.

foto by Mladen Božičević

zapitam se , tako ponekad, bih li te prepoznala u nekom vremenu od jučer,
da li bi osjetila dodir duše, ili samo nastavila koračati vjerujući da me je dodirnuo vjetar

zapitam se, tako ponekad, a dobro znam, duša zna, da to u neko jučer ne bih znala
i da je, kao i za sve ostalo, potrebno pravo vrijeme i da sve, baš sve, dolazi baš u pravo vrijeme

Jednom na kraju,
kada se ugase sva svjetla
i kada publika ode,
kada ostanemo sami sa sjećanjima,
bez novih planova, žurbi i moranja,
jednom na kraju
kada ostanemo sami sa sobom,
kada ostanemo samo ti i ja
i vrijeme koje je proteklo ili stoji
i tada, i tada ću znati
da te jednako volim
i da tu ljubav preko duge nosim.
Jednom na kraju,
isto kao i jednom na početku,
ostaje i bude jedino ljubav.