četvrtak, 31.01.2013. Moj pinklec Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. Dobila sam ga na dar. U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji. A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj.... U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira..... U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom. Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.
Otisak vremena u nama
i otisak nas u prolaznosti
nježnih boja koje nestaju,
koje se ljušte sa naše kože
i blijede u našim sjećanjima.
A ispod kože otisak je emocija
koje više nemaju ni ime,
ali još uvijek ožive u snu
i daju snovima toplinu ljeta,
mirise svježe pečenog kruha
i okuse zajednički ispijenih kava.
I dok vanjski otisak blijedi
onaj unutarnji dobiva na punoći.
moje
ti slušaš
i kada nitko drugi ne sluša
ti čuješ
i ono što u sebi prešutim
i tu si
i podrška si,čak ako je i ne tražim
i snaga si
pa i kada to radiš nesvjesno
i moje si
pa i onda kada znam da nisi
ali, tu si
i to je jedino važno
hvala ti što jesi,
moje
Šuma miriši po jeseni, žirevima i paukovoj mreži,
po bojama koje se rađaju u listu i po malom pužu na mahovini.
Šuma miriši po nama , po našim dugim šetnjama kojima ispraćamo ljeto,
i po suncu koje spremamo u košnice od sna.
Šuma miriši .
23.9.2013.
I danas šuma miriši po jeseni,
ali i po neispunjenom dogovoru za danas.
Danas smo ovdje trebali slaviti, dogovori smo se,
no život ima druge planove,
postavlja rampe i ostavlja nas na čekanju.
Ni prva, ni zadnja rampa pred kojom čekamo,
a koju ćemo preskočiti.
Slavimo danas prema dogovoru,
slavimo pobjede, slavimo život
i iako fizički nismo na Petom i nismo zajedno,
mi slavimo i udišemo miris jeseni, žireva, boja,
miris sunca i dosadašnjih pobjeda,
miris nade i vjere da ćemo dogovor izvršiti.
Šuma miriši po nama.
25.9.2016.
Šuma miriši po jeseni,
po neispunjenom nadanju, vjerovanju, čekanju,
po dogovoru koji nije nikad realiziran,
po tuzi i svijeći koja tinja na tvom grobu,
ali i zahvali što si bio.
Počivaj u miru i sretan ti rođendan,
tamo u nebeskim visinama iznad šume i jezera.
25.9.2021.
foto by Mladen Božičević
hosta do ciklamah diši,
a jesen se zavlekla med listje.
mir se začuti.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što sam nekada bila.
Uvjeri me
da je nebo i dalje plavo,
da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što ti i danas u tišinama vjeruješ.
