četvrtak, 31.01.2013. Moj pinklec Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. Dobila sam ga na dar. U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji. A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj.... U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira..... U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom. Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.
foto by Brazde
“Kad potrošimo suze ostaje nam osmijeh.” M.B.
Ti znaš kako izmamiti osmijeh i dok još suze nisu potrošene,
kako ću , baš kao mokar pas kišu, stresti ih i ići dalje.
Istina, pas je tu pametniji, popiša se na sve, mahne repom
i veselo krene dalje ,
dok ja otresem suze ili ih progutam, nabacim osmijeh
i kažem : i to će proči, idemo dalje čitajući znakove kraj puta.
one koji izmamljuju osmijeh i bude nadu.
kad ratovi učine svoje
kad gromovi učine svoje
kad izdaja učini svoje
kad neljubav učini svoje
ostaje korijenje bez rasta
ostaje bolno iverje
ostaju rane koje ne zacijeljuju
ostaje pustoš
ostaje psovka
ostaje oprost
ostaje bol
ostaje opomena
“Spaljen je štagalj,sad mogu vidjeti Mjesec.”
Mizuta Masahide, 17.st.
Bacili smo sve u vatru i vatra je sve pretvorila u ugljen,
a zatim je ugljen pretvorila u dijamant.
Trebalo je snage prepustiti se vatri,
spaliti sve ono lažno u nama sa čime smo se godinama čuvali,
hranili, branili od sebe i svijeta,
iza čega smo se tako vješto i sigurno sakrivali.
Bacili smo u oganj naše slabosti, laži, varljivi ego,
dopustili da budemo mali, sagorjeni,
da bismo mogli zablistati, zasjati kao dijamant,
da bismo bili ljubav, mir, istina i Jedno.
Ili biti barem iskra toga,
onaj ugljenčić ispod pepela koji se pretvara u dijamant.
Vidi kako je lijep Mjesec !
Bio si noćas tu
kao srebrna prašina ljepote
posuta po mome snu,
sa dlanovima punim svjetlosti
dahom boje malina
i mirisom vrelih poljubaca.
Bio si noćas tu
zagrljeni u jedno
šetali smo zvjezdanim nebom
razgovarali sa oblacima i vjetrom,
slušali pjesme ptica i trava
i bili smo jedan te isti san.
Bio si noćas tu
i bili smo oblak i more,
vjetar, sunce, grgoljavi potok,
bili smo sve i sve je u nama bilo,
bili smo naljepši san
posut tajnom Svemira po nama.
Ne kasniš.
sve je uvijek u pravo vrijeme,
i riječ, i susret, i pogled , i djelo.
Ne znam jesmo li se dogovorili.
ili je to bila samo moja želja,
da vrijeme i riječi
budu samo onda kada se to stvarno poželi,
kada to duša ili srce požele.
Sve ostalo je krivo,
nije u pravom vremenu.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što sam nekada bila.
Uvjeri me
da je nebo i dalje plavo,
da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što ti i danas u tišinama vjeruješ.