četvrtak, 31.01.2013. Moj pinklec Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. Dobila sam ga na dar. U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji. A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj.... U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira..... U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom. Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.
Opraštam ti
što nisi osjetio koliko mi trebaš,
koliko mi treba tvoja snaga, tvoj mir i smijeh,
moj dlan u tvome dlanu, ono tvoje “opusti se ”
i tvoja zelena šalica sa vručom čokoladom.
Opraštam ti
i neispričanu priču, i sve parne i neparne brojeve,[Read more…]
Sivo, prosinačko, predblagdansko,
neko novonormalno, udaljeno, hladno,
a meni treba tvoj dodir i u njemu toplina ,
snaga nade , vjere i ljubavi.
Ne sjećam se više kada smo zaključali našu povijest i jesmo li zaključavali sobu po sobu, dan po dan, trenutak po trenutak….tek odjednom smo shvatili da je već davno kraj. Iza nas su zaključana vrata, kvaka i ključanica izjedeni hrđom.
Kad smo to prestali laštiti kvaku i milovati onu ukrasnu pletenicu uz njen rub i jesmo li to učinili istovremeno, ili smo naizmjence zaboravljali na kvaku ? A bila je tako lijepa, sjajna, glatka i pozivala je na dodire.
Ne, zaista se više ne sjećam , ali mislim da je to bilo sporo odustajanje od nas, tiho umiranje, jer inače bi pamtili bolan rez trenutka.
A, iza tih vrata ostala su sjećanja umotana u nježnost kao staklene kuglice za bor spremljene u kutije.[Read more…]
Nekada je pisala pisma.
Duga, topla, u koja je upredala svoje dane, osjećaje, dušu, čitavu sebe.
Voljela je to ponovno proživljavanje svega već proživljenog, to pretakanje u riječi i spoznaju koliko njemu znače ta pisma.
Osjećala je njegove drhtave ruke dok drži listove pisma, zadovoljni osmjeh na rubu usana i onu suzu kojoj nije dao da krene.
Nekada je voljela pisati pisma, a onda je jednog dana, bez ikakve najave, prestala. Prestala pisati pisma zauvijek.
I čemu najava kada je osjetila da je pismo ostalo neotvoreno, a u njemu je bila ona, čitav jedan svijet. Zarobljena u zatvorenoj koverti odustala je od svega, od njega, od pisanja, od njih. Zadržala je jedino sebe i kroz gornji desni ugao koverte, tamo gdje je ljepilo najslabije, provukla se van i nastavila živjeti.
Živjela je i stvarala svoj svijet pun svjetlosti, mašte, ljepote, čitanja i pisanja, ali nikada više pisama.[Read more…]
tko se u kome odražava
ti u meni
ja u tebi
oboje u mi
mi u svemu
sve u nama ?
i koja je slika original
a koja samo odraz
i zar nije i odraz original
ako si ti u meni
ako sam ja u tebi
ako smo oboje u mi
ako smo mi u svemu
i ako je sve u nama ?
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što sam nekada bila.
Uvjeri me
da je nebo i dalje plavo,
da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što ti i danas u tišinama vjeruješ.