Moj Pinklec

foto by Zdenko, Flickr

PJESMA URUŠENIH KROVOVA

Vidovići , Lubenice , Grmov ,
Stivan , Osor, Orlec i Kunčići
I ostala pusta mjesta našeg škoja
Koljevke su od davnina
Ribara, težaka, mornara i pomoraca.
A danas mir…, tišna…,
Sjećanja i ponos na te vrle ljude.

Škole u kojima smo učili
Pisati kose crte i prva slova
Prazne zovu učenike svoje.
A mi? Mi smo stari, umorni
Ili nas više nema.

Urušeni krovovi starih kuća,
Križevi na seoskim grobljima,
Portuni bez vrata
I ponistre bez škura … tipke su klavira
Na kojima olujni vjetrovi skladaju
Glazbu nade, vjere i ljubavi

A crkvica svete Ane zaštitnice Vidošćana
Još uvijek otvorenih vrata
Stpljivo čeka vjernike svoje.
Navrati i ti slučajni prolazniče
Jer ovdje za sve ljubavi ima.

U Martinšćici 10.07 2016.

Jakov. Kurtović

tebi je bilo sasvim svejedno
dok sam ja noćima čuvala ti snove
po čelu ti lijepila tajna sazvježđa želja
i čuvala te ispod svojih trepavica

tebi je bilo sasvim svejedno
tko te noćima čuva, sve dok si čuvan
čije su to zvijezde po tebi, sve dok sjajiš
ispod čijih si trepavica, sve dok mirno spavaš
i u snu lutaš tuđim posteljama

tebi je bilo sasvim svejedno
dok sam te ja tražila u svakom oblaku
čuvala u kapljici rose i oblutku
biserila te u svakoj svojoj suzi
nosila te utisnutog u svoje dlanove
mazila te suncem i pjesmama od čežnje i želja

tebi je bilo sasvim svejedno
ti nikad nisi naučio prepoznati svjetlost
stopiti svoju sa drugom i pulsirati ritmom svemira
ti si se bojao tajne primanja i davanja
slobode vezivanja ljubavlju

tebi je bilo sasvim svejedno

Zagrli me
i reci mi da će sve biti dobro
i ja ću se kao čičak priljepiti u zagrljaj,
kao utopljenik za slamku uhvatiti za tvoje riječi
i čekati,
nadati se,
vjerovati
da će zaista sve biti dobro,
da dobro već putuje k nama,
da je tu, već ostvareno,
samo još nevidljivo,
ne doživljeno,
ne oćutljeno.
Zagrli me
možeš i šutnjom reči
i ja ću vjerovati,
jer želim,
jer moram,
jer znam da sve prolazi
i da će sve biti dobro.
Tako je dobro biti u tvom zagrljaju
dok svoju snagu u sebi tražim,
dok samu sebe hrabrim i jačam,
dok vjerujem, želim, isčekujem,
ono još nevidljivo dobro,
još neproživljeno,
a prisutno
u našoj želji, molitvi, zagrljaju,
u našoj nadi i vjerovanju.

od linije do linije
od granice do granice
od ograde do ograde
do izmišljenih linija
koje postoje samo u nama
i koje mi sami crtamo u nepostojanju

a beskraj je u nama
i nema linija koje ga prekidaju
i nema granica koje mogu beskraj opasati
ni sputanosti koja je dovoljna da u nju sloboda stane

nema
ne postoji
otvori oči i hodaj

spoznati ćeš da su sputanosti nepotrebne
i da si daleko više od izmišljenih linija
shvatiti ćeš da si u beskraju beskraj
i da si ljubav u slobodu uronjena

foto by Mladen Božičević

Jedan dio svoga srca,
Jedan dio svojih želja,
S povjerenjem ja ću otkrit
Ispred starih prijatelja,
Ali nekih stvari ima
Što ne govore se svima,
Što se samo nekom šapnu,
Ti znaš…
Arsen Dedić