Moj Pinklec

“Priču treba zaslužiti. Emocijom. ” Julijana Matanović

Zaslužujem priču emocijama.

Priču koja se gradi, plete, veze, niže, para, nadograđuje, ruši, ponovo stvara, priču koja me diže i spušta, zbog koje sam radosna , mirna i tužna, priču sa tisuću boja i rečenica, pogleda i šutnji, priču koja će uvijek ostati samo naša i samo nama čitljiva.

Zaslužujem priču, u dlanove mi je utiskuješ.

Daj, nasloni se na mene
moje je rame tu
i danas je snažno
odbaci svoju lažnu snagu,
imaš se pravo i ti umoriti,
pa i slomiti,
jednom se i ti na drugog nasloniti,
kao što je tvoje rame
tolike druge podržavalo,
tolikim tuđim suzama natopljeno.
Daj, nasloni se,
zajedno ćemo.
To je samo kratki predah
do nove snage,
do novog uzleta,
novih pobjeda.
Danas mi je rame dovoljno snažno
i zato,
daj, nasloni se !

Kao što duga na nebu napravi luk,
tako si se i ti lukom ogradio od onih koji nisu tvoji.
Tvoje je to pravo i tu si fer,
luk si napravio i vidljiv je svima,
baš kao i duga.

povinuti se
priznati buri njenu snagu
i ne suprostavljati joj svoju
ali ostati na nogama
ostati čvrsto ukorijenjen
jer bura će proći
uvijek prođe
sve uvijek prođe
ako ostanemo na nogama
ako smo čvrsto ukorijenjeni

mislila sam trajati ćemo ti i ja
zbog onog vremena u koje smo bili mi,
zbog prepoznavanja u vremenu
u kojem smo dijelili sebe, svoje priče, svoje tajne

mislila sam trajati ćemo ti i ja
zbog svih onih trenutaka
u kojima smo u istom pravcu gledali,
istim se stvarima veselili,
zajedno slagali mozaik naših sličnosti

mislila sam trajati ćemo ti i ja
zbog moje ogoljelosti tebi poklonjene
zbog tvojih priča meni poklonjenih
zbog svakog onog trenutka
u kojem sam rasla i postajala bolja
zbog svakog onog trenutka
u kome sam te posvajala
i ne tražila od tebe baš ništa

mislila sam trajati ćemo ti i ja
jer bilo lijepo vjerovati
u ono u što sam prestala vjerovati
jer si znao trenutak pretvoriti u radost
jer smo, htio to ti ili ne,ipak bili i mi
u vremenu koje nam je poklonjeno

mislila sam…