Rekla sam ti što je za mene bio znak sreće u vremenu kada se nismo znali,
u vremenu koje je bilo više ne vrijeme, nego vrijeme,
u vremenu koje me je lomilo, iskušavalo mi snagu i vjeru.
U tom istom ne vremenu hvatala sam se za svaku slamku,
za svaki znak pokraj puta koji bi me ojačao u vjeri da će sve biti dobro.
Rekla sam ti za tu “slamku “.
Veseli me kada mi ti pošalješ tu “slamku “, kada se budim uz nju,
sa vjerom da će dan biti lijep.
Prošla su ona vremena, ne vremena i nikada se ne vratila,
ojačala je i moja vjera, no uvijek iznova me dirne tvoja “slamka”,
moja “slamka” koja mi dan čini ljepšim, mene sigurnijom u ovoj nesigurnosti.
Hvala ti, dobri moj Č…..k !
