Ne znam o kome je ovaj post, o njemu, tebi, meni, nama…
Znam samo da sam tužna i da mi se plače
…zbog njega… tako starog, malenog, nemoćnog, odjednom propalog, izgubljenog u nekom svijetu do kojeg je teško doprijeti
…zbog tebe… koji sakupljaš u sebi zadnje atome hrabrosti i pribranosti i koji pogledom tražiš snagu u meni
…zbog mene …jer prolazim reprizu, sve sam to slično, a drugačije prolazila kada je moja mama odlazila
…zbog nas… otuđenih i odavno razdvojenih, a opet povezanih u želji da pomognemo i osnažimo onog drugog u onom kroz što mora proći sam
Sve je bilo tužno i tvoje riječi koje bi mi inače godile, i ručak iza toga i pažnja, sve to nije moglo isprati gorak okus. Kiša, sami u ogromnom restoranu, glazba, kupovanje voća iza toga , sve je to bio samo flaster koji smo lijepili na bolno mjesto, kojim smo pokrivali strah od vlastite nemoći da se nešto učini, zaustavi galop demencije.
I ne znam o kome je to post.
…o starosti, demenciji, staračkom domu, tuzi , nemoći
…o tebi, koji si prepoznao trenutak mog pucanja i bio nježniji i pažljiviji nego ikad od kad te znam
…o meni, koja ponovo prolazim kroz tugu i susrećem onog tebe od prije naših otuđenosti, razdvojenosti, od nekad davno
Zaista ne znam.
A, vrijeme leti……..
