Moj Pinklec

foto by Mladen Božičević

Ide zima
a ona je i dalje tu.
Prave stvari i pravi ljudi ostaju uvijek uz nas, u nama
i ne može ih otjerati ni inje, ni hladnoća,
niti snijeg posut po granama drveća,
ni vjetar koji hladi i štipa obraze,
jer u srcu ostaje toplo
baš zbog onih koji se zime ne boje
i ostaju uvijek uz nas, u nama.

Pamtiš li još uvijek na kojem peronu si me ostavio
kao nepotreban teret na svom putu ?
Nisam tamo, to znaš.
Znaš sa sam na polici nalaznog ureda
među ostali izgubljenim ili namjerno odbačenim stvarima.
Svatko od nas sa polica nalaznog ureda.
krije svoju priču, svoje srce, dušu.
Nazoveš tako ponekad nalazni ured,
tek toliko da znaš da sam tamo,
ili ti zatreba nešto od ostavljenog
( a uvijek nam treba neka sitnica baš od onog što smo bacili)
i oni ti to dostave,
jer police su i onako pretovarene.
Dobri neki ljudi u nalaznim uredima na kolodvorima života.

Ponekad poželim da te manje u meni ima,
da nisam čičak na tvom reveru
koji se ustima grčevito drži za svjetlu točku.
A, opet, da te manje ima
ja ne bih vjerovala u sve ono što sam nekad vjerovala,
da je nebo i dalje plavo,
da se nerođenu pjesmu može pjevati
i da ima u meni snage više nego što mislim.
Znaš, ponekad se preplašim dobroga.