Moj Pinklec

Poželim ponekad da mogu kao ti
podići sidro i otploviti,
ne javiti se nikome i nestati,
ne imati vremena ni za koga osim za sebe,
zaboraviti i sve izbrisati,
biti sama i nestati.
Poželim ponekad, ali samo na tren,
jer
ja mogu otploviti,
ali se moram u luku vratiti.
Ja mogu i nestati
ali samo sa onima koje volim.
Mogu ponešto zaboraviti,
ali ne i obrisati u sebi,
jer obrisala bih onda sve radosti
i sve tuge koje su me brusile,
kroz koje sam postajala čišća,
sve one prijatelje koje volim,
a ljubav se ne briše nikada.
Poželim ponekad da mogu kao ti,
poželim na tren,
ali uvijek, baš uvijek, želim biti kao ja.

Jednostavno mi nedostaješ
i jednostavno te trebam
kao sunce u danu punom magle,
kao zlatne i rumene boje jesenskom lišću,
kao melem rani koja boli,
kao san u neprospavanoj noći,
kao putokaz na neoznačenom putu,
kao svjetlo u mraku,
kao….
Ma, jednostavno mi nedostaješ
onako kako ti meni znaš nedostajati.

“Postoji tajna veza između polaganosti i pamćenja,
između brzine i zaborava.”
M. Kundera “Polaganost ”

Koliko je tajnih veza između nas dvoje,
koliko je to niti zajedno upleteno ?
Koliko je tajnih veza između istosti
i koliko između različitosti ?
Polaganošću smo gradili pamćenje
a brzinom ga brisali i rušili,
ali, ne istom polaganošću,
ni istom brzinom.
Meni za zaborav treba polaganost
a tebi ni brzina nije dovoljno brza.
Koliko je tajnih veza između nas dvoje
koje zajedno upletene
drže svakog od nas na svom mjestu,
daleke, udaljene, različite, a opet iste ?