Moj Pinklec

otići
sjesti na one stepenice,
jesti hranu došenu u ruksacima
upijati sunce
radovati se malen društvu uz nas
i biti bezbrižni

otići
biti stepenica, rijeka, sunce i trava,
biti sve i biti ništa,
biti mir i ljubav
u zaustavljenom vremenu
i biti smijeh

Pokušavam prekinuti naviku i ovisnost,
pokušavam se praviti da mi nije važno,
da je to samo virtuala,prepričavanje istih priča,
napuhavanje ega, svađanje, nerazumijevanje
i neki čudni kriteriji koje ne razumijem.
A onda, odvežem vrpce na pinklecu
a unutra ljubav,
neki daleki , a bliski ljudi, šačica odabranih
i shvatim da ne želim prekinuti naviku,
ni ovisnost o pinklecu i svemu što on čuva,
shvatim da postoje lijepe, zdrave i nadahnjujuće ovisnosti
i da ne mogu bez pinkleca .

( objavila na starom blogu 27.5. 2018 .)

Kad oblaci pričaju
to su onda najtajnije tajne,
baš kao i ona koju mi nisi ispričao
kada si rekao da ni tebi ne ide sve onako kako bi htio.
Kad oblaci pričaju
to su onda najljubavnije tajne,
baš kao ona o zaljubljenim labudovima, mravima ispod mlade mahovine
i o tome tko nam spava ispod trepavica.
Kad oblaci pričaju
to su onda proživljene mudrosti,
mudrosti rijeka, mora, jezera, šuma, livada,
bosih nogu , šarenih kišobrana i razigrane djece .
Kada oblaci pričaju
treba se umiriti, ušutjeti i slušati ih,
učiti od njih tajne ljubavi i mudrosti.

Bože ,
zašto me iskušavaš i mjeriš moju snagu ?

OK !
Predajem se. Mirim se sa Tobom.
Priznajem, neću se više svađati sa Tobom,
neću Ti se više protiviti,
neka bude volja Tvoja,
ali daj mi snage da je prihvatim,
da se ne osjećam tako bespomoćno i tužno.
Za snagu prihvaćanja Te molim,
za vjeru da je sve za največe dobro,
i da ova bespomoćnost i tuga nisu uzaludne.

Hvala Ti !

nisam našla irise, nije ni pravi dan, ali ti razumiješ,
tebi ne trebam ništa govoriti, mi znamo i šutjeti,
šutjeti i voljeti…
sretno tebi, meni, nama, svima koje volimo