Mogla bih.
Mogla bih otići.
okrenuti se na peti i nestati.
Mogla bih ne vjerovati
ni jednoj tvojoj riječi, priči.
Mogla bih izbrisati te
iz svakog svoga danas.[Read more…]
četvrtak, 31.01.2013. Moj pinklec Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. Dobila sam ga na dar. U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji. A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj.... U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira..... U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom. Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.
Mogla bih.
Mogla bih otići.
okrenuti se na peti i nestati.
Mogla bih ne vjerovati
ni jednoj tvojoj riječi, priči.
Mogla bih izbrisati te
iz svakog svoga danas.[Read more…]
Pričaš mi o sutra,
a ja te trebam danas.
Danas me sunce najnježnije miluje
danas je nebo čudesno plavo
i ptice pjevaju najljepše pjesme,
danas udišem miris šuma
i bosa gacam po potoku.
Danas sam luda,
slobodna od jučer i sutra
od moranja i trebanja,
od pameti i gluposti.[Read more…]
Voda sam
koja nađe svoj put kroz zemlju i kamen,
koja ruši brane, ali i napaja i hrani,
koja i pustinju pretvara u plodno tlo.
Drvo sam
koje uvijek iznova lista i raste,
plodovima hrani, krošnjom štiti
a srcem te svojim prati u kolijevci, stolu,
krevetu , ljuljački i sanduku poslijednjem.
Vatra sam[Read more…]
Kako bi to izgledalo da plačem ?
Izgleda normalno, Toplo. Ljudski. Iscjeljujuće.
Konačno je popustila ta brana kontrole koja nije puštala oku da zasuzi, da se u njemu vide tuga, strah, bol. Tolike godine potiskivanja, sasvim nepotrebnog, razarajučeg, samo da se pokaže snaga. Snaga kojom potvrđujemo da nas ne boli, da ne peče.
[Read more…]
Ne očekuj oluju i ne dozivaj je
samo zato što su se navukli oblaci,
zato što pritišću neke južine
i osjećaš se onako, onako, baš bez veze.
Podigni glavu i pogledaj u nebo[Read more…]