Voda sam
koja nađe svoj put kroz zemlju i kamen,
koja ruši brane, ali i napaja i hrani,
koja i pustinju pretvara u plodno tlo.
Drvo sam
koje uvijek iznova lista i raste,
plodovima hrani, krošnjom štiti
a srcem te svojim prati u kolijevci, stolu,
krevetu , ljuljački i sanduku poslijednjem.
Vatra sam
koja te grije i osvjetljava puteve,
ali i proguta sve što sagorijeti treba,
u meni se tali, pročišćuje,
iz mene se novi i jači izlazi.
Zemlja sam
koja daje temelj svemu,
iz čijeg praha postaješ i u koji se vraćaš,
koja te pušta da je gaziš , oreš , drobiš,
pa opet samo darove pruža.
Kamen sam
koji spaja zemlju i zrak,
most je od zemlje do neba
a mogu biti zrnce pijeska, oblutak ili planina,
tvoja kuća i putevi daleki.
Zrak sam
koji te obavija i kojeg dišeš,
bez kojeg vatra gorjela nebi,
ni drvo listalo, ni ptice letjele,
more se talasalo, ni zvijezde ti noći krasile.
Sve sam
i svuda sam
i onda kada ne obraćaš pažnju na mene,
onda kada me štuješ zbog blagosti i darova
i onda kada me proklinješ jer me nema dosta
i jer misliš da me možeš zauzdati.
Sve sam
ali i ti si u svemu.
