Kako bi to izgledalo da plačem ?
Izgleda normalno, Toplo. Ljudski. Iscjeljujuće.
Konačno je popustila ta brana kontrole koja nije puštala oku da zasuzi, da se u njemu vide tuga, strah, bol. Tolike godine potiskivanja, sasvim nepotrebnog, razarajučeg, samo da se pokaže snaga. Snaga kojom potvrđujemo da nas ne boli, da ne peče.
Potisnuo si u sebi rat , ranjavanje, gubitke suboraca i kolega, nanesene nepravde iza rata, majčino odlažemje i smrt, kao i gubitak o kome ste danas oboje progovorili.A, boljelo je, ali ste čuvali jedno drugog od boli onako kako ste znali i mogli.
Hvala anđelima koji su danas upleli prste u taj sveti trenutak otvaranja, puštanja suza i opraštanja sa dušama kojima nije bilo vrijeme ni mjesto da su tu sa nama.
Hvala im na pomaknutom kamenu i konačno stvorenoj pukotini na brani.
I sasvim nepotrebno je bilo pitanje kako bi to izgledalo da ti plačeš.Izgledalo je divno, sveto.
Blagoslovljena sam ovim suzama danas, svim suzama divnih i snažnih muškaraca kojima sam svjedočila.
arhiva, 2013.
