četvrtak, 31.01.2013. Moj pinklec Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. Dobila sam ga na dar. U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji. A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj.... U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira..... U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom. Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.
nježno kao jutro koje se tek budi,
kao smješak djeteta u snu,
kao dodir krila leptira,
kao pahulja snijega na dlanu
i kao paučina između dva lista
nježno kao morska pjena
kao ples lisća na povjetarcu
kao pogled srne na proplanku
i kao tvoj dlan dok brišeš mi suzu
tako nježno te čuvam u svome snu
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što sam nekada bila.
Uvjeri me
da je nebo i dalje plavo,
da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
Uvjeri me
u sve ono što sam nekada vjerovala,
što ti i danas u tišinama vjeruješ.